Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Dva Borisa, nogomet i svi gube

Piše: Lea Banović, 27.06.2016.
So we lost. The team did more for Croatia than all the politicians or diplomats during past 5 years. Ponosni smo na nase decke.
odraz djeteta i oblaka

Tako se netom po izgubljenoj utakmici naše reprezenetacije protiv Portugala oglasio Boris na svom FB profilu. Razgovarali smo dan ranije. Javio se iz svog ureda u New Yorku, ja sam sjedila u sobi u Zagrebu. Čuli smo se i vidjeli nakon dugo, dugo vremena a ja sam izbjegavala reagirati na njegovo negativno o Hrvatskoj. Blagonaklon je, voli zemlju u kojoj je rođen i ljuti se baš zbog toga, ali teško mi je dati za pravo nekome tko već više od 30 godina živi u Americi i gleda nas kako se koprcamo u vlastitim glupostima iz sigurnosti svog udobnog života i dobro uhodane tvrtke.

– Znaš kod nas je sasvim normalno da se zaljubiš i u 80-ima i nitko o tome uopće ne raspravlja- referira se na jedan moj blog. – Samo si stariji i ništa više – dodaje. Nasmijala sam se. Pozdravili smo se s „Čujemo se brzo, kad naši pobijede“.

I eto, so we lost. Ti dečki koji su izgubili zaista su učinili više nego svi naši političari i diplomati u posljednjih najmanje pet godina. Ujedinili su nas, vratili nam veselje na ulice, učinili da se osjećamo ponosnima, da zaboravimo na kredite u švicarcima, na prijetnje promjenama u zdravstvu na štetu svih koji se liječe isključivo u Hrvatskoj, da zaboravimo na kurikulume, na ustaše i četnike, na Milinoviće i Milanoviće, na glad.

Hvala dečkima. Šteta da je tako brzo završilo. S treskom smo spušteni u saborske klupe u kojima na Dan državnosti zastupnici svojim nedolaskom pokazuju što misle o svojim biračima i svojoj domovini na koju se toliko prigodno vole pozivati. Ponovo smo u zemlji u kojoj nije dobro biti star, a neizdrživo star i siromašan. I u kojoj je tema o ustašama i partizanima važnija od teme gladne djece u školama ili manjka teta u vrtićima. U kojoj svaka nova politička elita započinje svoje vladanje temama reformi u mirovinskom sustavu s, naravno, novim restrikcijama, a završava s velikim naslovima u novinama da uskoro u državnom proračunu neće biti novca za plaće i mirovine.

Da, we lost. Gubimo već puno godina i stalno. Što smo stariji više smo toga svjesni a utjecaj nam je sve manji.  Je li baš tako?

Na drugom kraju svijeta od Borisa iz NY postoji drugi Boris. Živi u Vinkovcima i najviše voli glazbu i Alvina Leea. Dok društvo komentira suze ali najviše dobru igru naših nogometaša u Francuskoj, njega muči nešto drugo. – Znaš – kaže – ti Britanci su pogriješili s referendumom i izlaskom iz EU. Sve više sam siguran da za neke bitne stvari koje određuju sudbinu, smjer novim generacijama koje ostaju, ne bi trebali glasati stariji. Odluku je doneslo starije stanovništvo o kojem ionako skrbi država. Kako ja mogu odlučivati o svome sinu? Kako znam što njemu treba? Imamo li pravo mi u sedamdesetima i s još više godina, tvrdih i zacementiranih duša, mijenjati život onima koji ostaju?

Malo sam zastala u šoku. Prave teme samo su čekale poluvrijeme. Ima li pravo?

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×