Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Dolazi nova svijetla budućnost

Piše: Lea Banović, 01.06.2017.
Još uvijek vjerujem u moguć dobar život tu gdje jesmo. Ali ne vjerujem da je to moguće ako čekamo da nam probleme riješi netko drugi...

U nedjelju ćemo mi u Zagrebu, ali i mnogi na mnogim drugim biralištima u Hrvatskoj ponovo na izbore za lokalnu vlast. Svim lošim vijestima koje se neprekidno vrte po medijima sad su se priključili oni koji tvrde: ja sam najbolji! Zaokružite moje ime jer nakon toga dolazi nova, svijetla budućnost.

Ponekad mi se čini, ljudima je konačno dozlogrdilo, dosta im je praznih obećanja i smješkanja. Pomislim da bi netko tko bi pošteno izašao pred ljude i rekao: greške su te i te, dobro je to i to, imamo toliko novca i njime možemo napraviti to, ostalo mora čekati – pomeo sve ostale. A onda dođu novi izbori i opet vidim ista lica, iste govore, iste ideje, ista smješkanja, ista obećanja. Što drugo tada reći nego da ljudi očito vole biti prevareni. Očito vole ponuđene bombone zamotane u šarene papiriće, makar kad ih razmotaju ustanovili da su tek samo kamenčići.

Godinama se prepirem s mamom da je teško ali da pomalo idemo na bolje. Onda me grubo demantira život.  Najprije smo njen nepodnošljivo visok tlak doveli u podnošljivu normalu samo zahvaljujući dobroj i brzoj intervenciji privatnog doktora (za prosječnog domaćeg umirovljenika, da sam plaća, nedostupnog). Potom ju je pokosio šećer, sa svim popratnim pojavama koje ga prate. Završili smo na hitnoj bolnice Sv. Duh gdje je nakon cjelodnevnog čekanja po hodnicima složena terapija. Pokazala se dobrom, stanje se smirilo, ali davanje injekcija inzulina čini se sada nepotrebnim pa je nužna kontrola i novi dogovor. Bolnica Sv. Duh u Zagrebu naručuje ju na pregled i dogovor za lipanj 2018. godine. Da, zaboravila sam napisati, mama ima 85 godina, pa se bolnica možda nada da ova hitna intervencija neće ni trebati.

Godinama uvjeravam prijatelje da trebaju štedjeti za svoju mirovinu. Država ih je natjerala na prisilnu štednju u drugom mirovinskom stupu. A mirovinski fondovi su ulagali u dionice firmi, pa tako i u dionice Agrokora. Danas je Titanik prema Agrokoru mala beba, a ja jučer čitam, iskreno se nadam pogrešnu vijest, budući umirovljenici bi mogli imati velike probleme s „ušteđenim“ sredstvima.

I uz ove izbore puno se pričalo o iseljavanju mladih iz Hrvatske, najčešće se to povezivalo s ekonomskom situacijom pojedinaca i obitelji. Mlada susjeda mi priča: sve je više njenih vršnjaka koji odlaze iz Hrvatske. Nisu to više ekonomski migranti, kaže, oni koji financijski ne mogu preživjeti u Hrvatskoj. Ljudi odlaze jer su nezadovoljni stotinama malih i velikih stvari koje život znače i ne žele trošiti vrijeme na obećanja.

U nedjelju ćemo na mnogim mjestima u Hrvatskoj opet na birališta. Koga izabrati? Kandidati se natječu obećanjima, mediji traženjem negativnosti. Kome vjerovati kad se godinama osjećamo prevarenima?

Na kraju, sve mi se čini da od mog mirovanja u mirovini nema ništa. Ne mislim tu na rušenje, razbijanje, galamu po ulicama. Tišina prosvjednika na turskim ulicama čini mi se glasnijom od vikanja u megafone. Kad gomila složno okrene leđa, dublji je znak od kritiziranja kako je netko obučen, uz koga se slikao, kakva mu je frizura. Treba iskoristiti sve one civilne oblike koji nam omogućuju da djelujemo, povezivati se, pomagati, treba misliti i činiti sve moguće male korake koji ipak vremenom pomiču situacije u smjeru u kojem oni koji koračaju žele. Još uvijek vjerujem u moguć dobar život tu gdje jesmo. Ali ne vjerujem da je to moguće ako  čekamo da nam probleme riješi netko drugi…

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×