Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Do zadnjeg daha

Piše: Lea Banović, 22.03.2017.
Bezbroj puta osvjedočila sam se da život kreće u pozitivnom smjeru tek ili samo kad se pokrenemo sami, kad ne čekamo da problem riješi netko drugi (bio to susjed, poslodavac, stranka, država ili netko drugi, samo ne mi).

Spušta se mrak. Sjedim s Vladom u prvom redu do glatke i sjajne površine jarunskog jezera. Sunce zalazi negdje iza Arena centra koji u daljini svjetluca dojmom Las Vegasa. Pijemo večernju kavu, promatramo prolaznike. Gužva je kao da je vikend. Prvi je dan proljeća a mi smo u majicama kratkih rukava. Otpočeli smo našu sezonu kava na otvorenom, vrijeme u kojem nam se dnevni boravak najčešće seli uz vodu, kako od milja tepamo jezeru.

Ne tako davno pričala sam s Mirunom o tim našim kavama i kako smo u ovim brojnim godinama života na Jarunu tri vikendice potrošili u tuđim kafićima. Sad jedan u, a drugi pred mirovinom, nemamo ušteđevine, imamo punoljetan auto,  svaki kvar u stanu problem je za sebe. – I? – pitala je racionalna i duši posvećena Miruna. – Jel ti krivo kako si živjela? – Bože sačuvaj – rekla sam – Sve bih ponovila. – Onda šuti i ne žali se – poklopila me i ima pravo.

Zaista, uglavnom smo sami sebi krivi za većinu događanja u našim životima. Jer da sam bila racionalna, ozbiljna i štedljiva kao prijatelj Johan , da sam ostavljala svaki mjesec koju sitnu pinku za starost, sad bih i ja umirovljeničke dane kratila vansezonskim putovanjima barem bližim dijelovima Europe. Ali, tko bi u dvadesetoj, a bome i u četrdesetoj mislio na starost, što je specifičnost razmišljanja u Hrvata, kao što je i nužnost odmah dodati – naravno pod pretpostavkom da uopće radite i da imate od čega odvajati.

Iako smo postali nacija koju dosta ljudi percipira kao one koji stalno kukaju, čini mi se kao da su ljudi pomalo počeli shvaćati da bez vlastita djelovanja nema pomaka. Bila bih zaista naivna kad bih mislila da su stvari posve jednostavne, ali bezbroj puta osvjedočila sam se da život kreće u pozitivnom smjeru tek ili samo kad se pokrenemo sami, kad ne čekamo da problem riješi netko drugi (bio to susjed, poslodavac, stranka, država ili netko drugi, samo ne mi). Moje brojne kolegice, u mirovini ili pred mirovinom, s burze ili s više godina bez posla baš ovih dana dokazuju  (pokretanjem portala Nismo same ili One nastupaju, a pogledajte sami o čemu se radi) da se ne treba prepustiti jadu, samosažaljenju, prebacivanju krivice na druge. Dokazuju da je nužna borba, da samo borba za sebe i za druge donosi rezultate. Ključne su riječi, dakle: pokretanje, zajedništvo, podrška.

Iz daljine, dok na balkonu polijevam moj veliki vrt od kvadrata, čujem dovikivanje susjeda.

– Kam ideš? – U Senior centar. – Kam? – U senior centar. – Kam? – U Centar za stare.

 – Aha.

Susjeda, za koju nisam ni znala da je otišla u mirovinu, u posve novoj trenirki, s ruksakom na leđima, ide prema Senior centru. Uvijek se bojala mirovine ali je i uvijek govorila: – Ja se bome ne bum sjela pred televizor i svađala s ekipom iz Otvorenog.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×