Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Banka

Piše: Barbara Davidovič, 23.08.2016.
Dok bi joj odmicao kosu s lica, prisjećao se vremena kada bi je ljubio, a ona mu odgovarala. Nema toga više. Ni poljubaca ni odgovora. Prazne oči i pitanje je li joj i duša prazna.

Stajala je u redu u banci. Punašna lica, tankih nogu i onih njezinih velikih prsiju zbog kojih smo je zvali „kokošica naša mala“. Okrenula se i okrznula me zasramljenim pogledom koji se podignuo ka stropu. Dvadeset godina je prošlo. Dvadeset godina bez nje. Praznih, tjeskobnih, bolnih, pa opet tjeskobnih i na kraju samo praznih dvadeset godina. I ja sam pogledao u strop. A što bih drugo i učinio.

Dvadesetrećega lipnja 1992. došla je na vrata s osmijehom zaljubljene lude za ruku držeći Dragana. Bio je fin taj Dragan. Zgodan. Ruke su im bile isprepletene kao rak i moruzgva. Na licu si im mogao primijetiti budalast osmijeh zatočenih u balonu od sapunice. Bio je rat. Ljudi su umirali. A ta moruzgva od Dragana stajala je na vratima obiteljskog stana svoje drage u Pakracu. Nevidljivim pokretom darivao je cjelov budućem puncu. Trebao se zvati Juda, a ne Dragan. Izbjegavši poljubac, susreo se s njezinim začuđenim pogledom. Luda ljubav. Ludi pogledi u trenucima između metaka. „Zar sam zaista ja jedini normalan u ovoj ludoj kući“, strujalo mu je kroz glavu. Majka joj je u sobi. Leži. Leži zadnjih deset godina. Multipla skleroza. Tko će je uznemiravati. Jedina mu je briga bila kako je zaštititi od metaka, a da joj se stanje ne pogorša. I sad ova zaljubljena luda na vratima. I Dragan. Vrištao je u sebi: „Ne mogu podnijeti više! Ne mogu, ne umijem!“ Riknuo je poput ranjene zvijeri koja još jedino traži miran brlog za umiranje. Rikao je neka i ona i Dragan idu u „onu stvar“. „Ne mogu ih vidjeti, ne mogu. Znaju li uopće što rade? Ma ne znanju oni ništa, budale zaljubljene“, vikalo je u njemu. Poznavao je taj osjećaj balona od sapunice. Tako je i on njezinu majku gledao kao tele, obećavajući svijetlu budućnost njima i njihovoj djeci. Sve je to znao dok je rikao i gurao ih s vrata. Kao što je znao da to govori ofucani vuk u potrazi za brlogom. Dragan joj je jače stisnuo ruku i nečujnim šapatom nagovorio da ode. Tako je i otišla. Od oca i od majke. Od obitelji.

Bila je neka izbjeglička ruta, relativno sigurna, pa je svoju i dalje lijepu, nepokretnu Maru odveo u Zagreb. Bili su imućni, pronašli stan, skrasili se daleko od metaka. Dobro je to lijepa Mara podnijela. Dok bi joj odmicao kosu s lica, prisjećao se vremena kada bi je ljubio, a ona mu odgovarala. Nema toga više. Ni poljubaca ni odgovora. Prazne oči i pitanje je li joj i duša prazna. Tijelo jest. A za dušu tko zna. Ta duša ionako ničemu ne služi. Samo te odvede gdje ne treba, gdje boli. A opet, da ponovno živi, proveo bi život uz svoju Maru. Kada je umrla osjetio je bol zbog neboli. Boljelo je davno, prije dvadeset godina, kada se oprostio od svoje Mare. Kada je postala nepokretna. Tada se oprostio od ljubavi u blizini sebe. Pogreb je organizirao sam. Lijep lijes, spokojna glazba za lijepu Maru. Suze nisu dolazile. I zašto bi. Odavno se oprostio i od ljubavi i boli. Bila je 2002.

Tada, na pogrebu svoje Mare, posljednji je put vidio njezino punašno lice, svoju malu kokošicu. Došla je s onom moruzgvom od Dragana. Stajala pokraj njega, jedva i riječ progovorila, osim onih prijekora: „Što mi nisi javio, nego moram slučajno saznati da mi je majka umrla?“ „A gdje da ti javim? Ne znam ni jesi li živa, a otkud bih tek znao adresu. Kad si otišla, otišla si.“ Došli na pogreb susjedi, prijatelji, ma dosta svijeta za ženu koju nisu vidjeli toliko godina. „Došli su zbog mene“, pomisli ogorčeno. „Možda me netko pokuša opet oženiti. Da ne budem sam, koje li gluposti! Ne znaju oni ništa, ni o boli, ni o braku, ni o ljubavi. O samoći najmanje. Pojma oni nemaju.“ U tutnju žamora moruzgva od Dragana opet ju je odvela tim svojim nevidljivim pokretom. Primijetio je, kako nije, da su njegova kokošica i ta moruzgva još uvijek zajedno. Doduše, nakon deset godina nema više tog zaljubljenog telećeg pogleda, ali miris balona između njih i svijeta mogao se osjetiti. A što je mogao? Ispričati se zbog rike? Taman posla! Bio je rat, bolesna majka, i eto ti sad tu nekog Dragana. Problem više. Zna on da je bilo problema, dašta je nego bilo problema. Policija je dolazila i u svatove jer je netko pucao. „Sreća da nisam bio. Samo bi mi još trebala policija usred ratnih metaka. Kao da ih nije bilo dosta i bez tih Draganovih običaja. Kažu ovi prijatelji da imaju dvoje djece, da im je dobro. Žive u Zagrebu.“ Lijepo ih je vidjeti zajedno. Čudno dobro ih je vidjeti zajedno. Kokošica djeluje mirno. Dvoje djece, pa to su mu unučad. I da mu nije javila da je rodila. Ni sam ne zna bi li ih volio vidjeti. Otišla Mara, u onoj pogrebnoj gužvi kokošicu nije pošteno ni primijetio, a kamoli deset godina nadoknadio. Naučio je na samoću s novim osjećajem da negdje postoji netko tko nosi njega i Maru. Kakve god, ali ih nosi.

Uzet će to internetsko bankarstvo, kažu da je dobro, pa neće morati stajati u redu i buljiti u strop. Od toga dana, kad je došao u tu banku i pogledao u strop, svaki put sjeti se dana kad je kokošica otišla. A nije o tom danu razmišljao dvadeset godina, ma dugo, dugo. I eto ti sad, od jednog slučajnog pogleda na njezino punašno lice ne može taj dan otjerati od sebe. Dolazi, pa čuje sebe, čuje svoje riječi, maše rukama kao što je onda mahao, hvata se za glavu. A sve ga nešto steže oko prsa. Kažu doktori da mu je srce dobro. Nema razloga za stezanje. Ma vraga je otišla, on ju je otjerao. „Eto, i ta je muka došla na red. Otjerao sam svoju malu kokošicu. Jebi ga, usro sam se od užasa.“ Mislio je da će ona umrijeti od staha i muke. Pa je samo vikao. Upitao se bi li ga mogla razumjeti danas.

Laganim korakom otišao je do banke stajati u redu i gledati ravno.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×