Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

A što će tebi uopće taj španjolski?

Piše: Lea Banović, 23.11.2017.
Cjeloživotno obrazovanje, jedna od sveprisutnih buzz-fraza u zadnjih nekoliko godina, čini se, ipak prestaje kad čovjek ode u mirovinu

Sjedim u učionici. Ulaze moje polaznice, seniorke koje već petu godinu kod mene u Zakladi  Zajednički put besplatno uče španjolski jezik. Na španjolskom ih upitam što su radile prošli tjedan, malo radi zagrijavanja, prije nego što se bacimo na gramatiku. Jedna od polaznica na sad već lijepom španjolskome ogovara da je gledala neki španjolski dokumentarac i, sva ponosna na sebe, kaže da je gotovo sve razumjela, i nastavlja kako je to pričala svojoj prijateljici, koja ju je sa čuđenjem upitala: „Ma super… ali zašto ti uopće učiš taj španjolski?“

Ostale kimaju glavom. Da, to su i one čule od svoje familije i prijatelja. Pitam ih što su im odgovorile. Nasmiju se i pokušaju sve okrenuti na šalu – jedna veli da je svome mužu rekla da uči jezik kako bi mogla upoznati nekog zgodnog Juana Miguela – no vidim da im nije baš svejedno. Kao da se moraju opravdavati što uče nešto od čega „objektivno“ nemaju nikakve koristi u životu. Jer, nisu više radno aktivne pa da im novi jezik donese više izgleda za bolji posao. Nemaju unuke u Argentini pa da s njima mogu razgovarati. Tu je mojim seniorima koji već jednako tako pet godina uče engleski ipak malo lakše, jer mnogi od njih imaju familiju po Americi i Kanadi i s unucima uglavnom komuniciraju na engleskome. Oni, kao, imaju „objektivan“ razlog. Uostalom, engleski je sveprisutan na internetu pa im i zato treba. Međutim, i njima se čude. Zadirkuju ih kad pišu zadaću za idući sat ili kad uče nove riječi. „Kaj nemaš pametnija posla?“

 

„Zezaju me da španjolski učim samo radi sapunica“, nastavlja jedna polaznica.

 

Čula sam to već mnogo puta. To je kao neki lajt-motiv koji se našim susretima provlači od samog početka. Možda se odupiremo porivu da to nazovemo pravim imenom, no da, tu je zapravo riječ o jednom obliku diskriminacije zato što starije osobe, tako barem većina podsvjesno misli, nemaju razloga raditi na svom obrazovanju nakon što odu u mirovinu jer ionako više neće „aktivno doprinositi društvu“. Cjeloživotno obrazovanje, jedna od sveprisutnih buzz-fraza u zadnjih nekoliko godina, čini se, ipak prestaje kad čovjek ode u mirovinu.

Već više od desetljeća odrasle osobe svih dobi poučavam engleski i španjolski. Primjećujem kako se upravo najstariji među njima najviše moraju opravdavati jer nešto uče iz jednostavnog razlog – iz gušta – a da ni oni ni itko drugi nema neke opipljive „koristi“.

 

Seniori su pogrbljeni sijedi ljudi koji se oslanjaju na štap ili boluju od nečega

 

Osim što slušam o ovakvim suptilnim, no neugodnim primjerima diskriminacije starijih osoba, na tu istu diskriminaciju u drugačijem obliku nailazim i u materijalima koji su dostupni za učenje stranih jezika. U zadnjih desetak godina tržište za učenje (primarno engleskog) jezika preplavili su udžbenici namijenjeni isključivo odraslima, iz kojih su konačno izbačeni tekstovi poput „Kako svoju simpatiju možeš pozvati na spoj“ ili „Što napraviti kad te gnjavi ona profesorica iz matematike“, a zamijenile su ih prikladnije teme o kojima odrasli ljudi imaju više toga reći i koje mogu biti odlična baza za usvajanje jezika. Tim se istim knjigama koristim u nastavi sa svojim seniorima. Riječ je, dakle, o knjigama za odrasle. Uzmete li to u obzir, u njima se začuđujuće malo spominju starije osobe uopće. U bilo kojem kontekstu. A kada se i spomenu, vrlo su često slikovno prikazane na sličan način: pogrbljeni sijedi ljudi koji se oslanjaju na štap ili boluju od nečega. Tu sliku gleda mojih deset seniora Engleza u grupi, a ja gledam njih. To su većinom zdravi aktivni ljudi koji mi jedanput godišnje pošalju razglednicu iz Japana ili Švedske, idu u kazalište i gotovo svake nedjelje penju se na Sljeme. Katkad sam čak i ljubomorna na njihov društveni život jer upijaju sve od kulturne ponude u gradu. Baš kao i Španjolke, s nervoznim smiješkom jedan komentira:

„Ha, ha, ovo bismo, kao, trebali biti mi?“

Možemo govoriti o opravdanosti stereotipa i o tome kako su i mlađe odrasle generacije sigurno pogrešno slikovno prikazane, pogotovo u udžbenicima koji moraju biti uniformirani a prostor za vizuale im je ograničen te se najvjerojatnije stoga okreću generaliziranju, no u materijalima za učenje stranog jezika sustavno nedostaje raznolikosti u prikazu starije generacije – ako se uopće i prikazuje. Detaljno sam proučavala udžbenike od B1 do C1 stupnja učenja engleskoga u srednjim školama (Face2Face) i, osim ove slike gore, stariji su prikazani još svega dvaput ili triput. U jednom slučaju tekst je govorio o nekom poznatom starijem poslovnom čovjeku. Jedini takav (svijetli) primjer.

 

Suptilna diskriminacija

 

A ista je stvar i što se tema tiče. Iako su knjige po kojima radim u nastavi jako dobre (English File) i imaju teme o kojima se lijepo dâ raspravljati, i tu mnoge lekcije preskačem jer tekstovi nisu primjereni za seniore. Recimo,„Kako preživjeti kad nakon faksa i dalje moraš živjeti s roditeljima?“, „Što ako te partner vara?“, „Kako pokazati šefu da si dobar radnik?“, itd.

English file, primjer teksta

Ne znači da seniori ne mogu razgovarati i o tim stvarima. Ne znači da o temi „Kako preživjeti kad nakon faksa i dalje moraš živjeti s roditeljima?“ ne mogu diskutirati iz perspektive sebe kao roditelja s kojima još uvijek žive odrasla djeca. Mogu oni prepričavati i prve simpatije ili manje bračne nesuglasice iz mlađih dana. No iz tih priča uvijek nekako postupno izostavljaju sebe, a počinju govoriti o drugima iz svoje okoline. „Moj unuk, koji ide u vrtić, nekidan mi je rekao da si je našao curu.“ I to može biti u redu. Međutim, diskriminira ih se jer jezik ne mogu učiti iz tema koje će njima biti zanimljiv(ij)e. Nema tekstova o Alzheimerovoj bolesti (o kojoj često pričaju prije sata jer od nje boluje neki njihov prijatelj vršnjak), o artritisu ili turističkim aranžmanima za seniore. Nema zanimljivih popularno-medicinskih tekstova o tome kako se s godinama mijenja i tijelo ili tekstova o tome kako kvalitetno provoditi vrijeme s unucima. Nema ni običnog teksta o svijetu kompjutora i interneta koji mnogi od njih tek polako upoznaju! Možda se na prvu tako ne čini i možda to oni sami ne bi rekli, no to je čista (i vrlo suptilna) diskriminacija jer je čak i kod nas već godinama broj starijih osoba koji uče strane jezike u porastu, tako da nitko ne može reći da tržište za nove, primjerenije i iskoristivije udžbenike ne postoji.

Vratimo se na početak priče. Moje Španjolke izlaze iz učionice. „Nos vemos el viernes siguiente“, dovikujem im. I pitam se na koliko bi tek negodovanje okoline naišle da za tečaj moraju izdvojiti novac iz kućnog budžeta. Razmišljam, onako za sebe, da bar gušt postane dovoljan razlog da netko bez obzira na dob nauči nešto novo.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×