Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Mojih prvih šezdeset

Piše: Lea Banović, 05.06.2016.
U razdoblju sam od šezdesete do sedamdesete. To je za mene vrijeme opraštanja od stalnog posla, vrijeme privikavanja na potpuno novo životno razdoblje mirovine, novog načina života
ss_blog

Kad god sretnemo poznanika kojeg nismo vidjeli neko duže vrijeme Vlado otpočinje svoju „teoriju trajanja“, tako ju zovemo u našim malim noćnim razgovorima. Kaže da svatko od nas određeni period godina izgleda isto, ne mijenja se, a onda odjednom u jednoj godini „padne“, svi primijete čak i fizičke promjene. Pod utjecajem tih rasprava počela sam promatrati ljude ali i samu sebe i na taj način.

Meni se čini da bi cijeli naš život mogli ugrubo podijeliti po dekadama. Do desete godine najvažnije su nam jelo, spavanje i igranje. Od desete do dvadesete ispitujemo granice, ludujemo, beskrajno smo hrabri, uletavamo u situacije kojih se već deceniju kasnije sjećamo s panikom i ne bi ih napravili nikad više. Od dvadesete do tridesete ako imamo sreće zaposlili smo se, u dužim smo vezama, razmišljamo o zajedničkom životu, možda i o djeci. Razdoblje od tridesete do četrdesete je obično vrijeme cementiranja pozicija na poslu, stvaranja karijere, imena, brenda, češća su kućna druženja od izlazaka, odgajamo djecu, javljaju se prvi ozbiljniji znakovi neumjerenih trošenja našeg tijela i godina koje dolaze, više nas zanimaju tipovi stolica za blagovaonu od novih pjesama i sastava, ugodan apartman na moru od ludovanja na Zrću. Kad zađemo u vrijeme između četrdesete i pedesete neki od nas se već bore s masnoćama ili viškom šećera u krvi, pokušavamo popraviti sve što nam tijelu čini sila teža, ne želimo izgubiti korak s generacijama koje dolaze a dio ponovo počinje ludovati u uzaludnoj potrazi za mladošću ili nadajući se dokazati kako smo još uvijek in. Pri tom rijetko tko takav primjećuje da ga mlado društvo prihvaća ali iz čiste pristojnosti ili samo jer obilato plaćaš ture pića uz muziku. Rijetko tko shvati da se više nitko ne smije tvojim šalama jer su im zaista smiješne i da bi najbolje bilo prihvatiti da je sve oko nas baš onako kako treba biti i pronaći neki svoj bitak. Neki su razočarani jer nisu napravili sve što su namjeravali ili što misle da su zaslužili, neki se rastaju ili ponovo žene, neki su razočarani djecom kao da ih je odgajao netko drugi a ne oni sami.

Razdoblje između pedesete i šezdesete meni se činilo dobom smirivanja, prihvaćanja samoga sebe takvim kakav jesi  – sa svim svojim manama, dobrim stranama, borama, celulitom, viškovima kože i ili kilograma. Prihvaćaš da ti dio prijatelja odlazi, dio umire, da je sve manje druženja a da sve teže izlaziš na događanja. Na poslu se već privikavaš da su svi tvoji šefovi poprilično mlađi od tebe, da dolaze nove generacije koje govore drugačijim jezikom od tebe, da tehnički napredak luduje a da ga sve teže pratiš (ako ga uopće pratiš). Poneki od nas su već bake ili djedovi, ljeta provode na istim mjestima i po istim uvalama, priče se vrte samo oko politike i vlasti ili oko novca ili jednog i drugog, a gotovo da se ne sjećaš dobre zabave sa puno smijeha. Meni je ovo razdoblje bilo razdoblje pomirbe same sa sobom i sa svojim granicama. Doneslo mi je neku vrstu unutrašnjeg mira, vlastitog zena – ne rijetko sam se zaticala kako promatram ljude i situacije i smješkam se jer vidim koliko se nerviraju u međusobnim odnosima a ja točno znam kuda vode i kako će završiti.

U razdoblju sam od šezdesete do sedamdesete. To je za mene vrijeme opraštanja od stalnog posla, vrijeme privikavanja na potpuno novo životno razdoblje mirovine i novog načina života. Djeca su već davno otišla od kuće a ti se moraš naučiti ne raditi, pronaći nove ili obnoviti stare radosti, hobije, prijateljstva, smisliti način života u dokolici. Davno si se pomirio s tijelom koje ponekad više ne sluša nego sluša, s činjenicom da je sve više onih kojih nema. Oblačiš prije svega udobno a tek onda lijepo – moderno više gotovo da ne možeš ni naći a da se osjećaš dobro i ne izgledaš smiješno. Na daleka putovanja ideš sve rjeđe čak i ako si ih možeš priuštiti, sve te više veseli kava s preostalom prijateljicom u hladu, dobra knjiga u vlastitom domu. Nemaš više nervoza, strke, stresa poštivanja rokova, a najbolje od svega je da više ništa ne moraš. Kako je dalje, vidjet ću.

Kako god, ono u što sam sigurna je da svako razdoblje ima svoje minuse i svoje pluseve, da ti priroda (ili nazovite to kako god vjerujete) u svakom životnom razdoblju nešto uzme a nešto da, da ti je život negdje uskraćen a negdje u dobitku. Svako životno razdoblje nosi nešto loše ali i nešto dobro čemu se treba okrenuti, po čemu ga treba pamtiti i u čemu treba nastojati uživati. A da bi živio punim plućima do kraja trebaš misliti samo na to – igram se i neka igra traje što duže, neka bude što veselija i u što zanimljivijem društvu.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×