Marija Antoaneta u našem dvorištu

Mislila sam na sve naše današnje Antoanete, sve one koji su iz školskih klupa ili nakon upropaštenih firmi našli idealno sklonište u politici, a potom na političkim funkcijama.

Tko zna jesu li naši političari čuli za, kako povijest kaže, omraženu kraljicu apsolutističke Francuske, Mariju Antoanetu – pomislila sam slušajući Nadu kako svojoj maloj kćeri objašnjava kako je nastala i što znači izreka „ Ako nemaju kruha neka jedu kolače“. Bilo je u toj priči za malu Petru i Luja XVI i francuske revolucije i Nadine dvojbe je li Antoaneta zapravo bila duboko nesretna žena jer je bila drugačija i zato neprihvaćena i još štošta zanimljivog iz povijesti. Sjedila sam, lupkala kockama leda u čaši limunade, mislima daleko a zapravo tu i danas. Mislila sam na sve naše današnje Antoanete, sve one koji su iz školskih klupa ili nakon upropaštenih firmi našli idealno sklonište u politici, a potom na političkim funkcijama. Mislila sam na sve koji su se brzinom većom od vlastitog napredovanja osjetivši čari (i blagodati) politike noktima i zubima uhvatili za dodijeljene im položaje i u tek nekoliko mjeseci zaboravili tko su i odakle, a još više kako žive njihovi sunarodnjaci i zašto su zapravo izabrani. Zato, koga čude njihove izjave o nižoj srednjoj klasi s primanjima do 12.000 kuna? Možda one koji marljivo i predano radeći na odgovornim i teškim radnim mjestima tih do 12.000 kuna nikad nisu ni vidjeli na jednoj hrpi.

Gledam malu mudricu Petru kako se vrti oko tek sazrelih višanja u svom dvorištu na zagrebačkoj Kustošiji i mislim kako će joj uskoro sve biti jasno. Možda već u prvom razredu, djeca su danas sve pametnija i sve brže sazrijevaju. Hoće li se i ona čudom čuditi novinskim naslovima kao ja kad sam ugledala: Nitko ne zna pravi razlog – Hrvati su prestali putovati. Eksperti iznenađeni.  I onda mi sine: ma zato mi stalno korak naprijed, dva koraka nazad! Zato što su nam eksperti iznenađeni činjenicom da umirovljenici s 2.200 kuna mirovine ne putuju barem jedanput godišnje, barem tjedan dana, barem po Hrvatskoj. Eksperti su nam vjerojatno zaprepašteni činjenicom da hrvatskom građaninu s 5.000 kuna plaće, ratom kredita i jednim malodobnim djetetom ne pada na pamet da barem jedanput godišnje odu na put u neku europsku destinaciju (ili da konačno obiđu svoju prvu željenu egzotičnu rutu o kojoj su do tada tek čitali ili gledali u dokumentarcima tipa „izabrao Đelo Hadžiselimović“).

Tko zna pomisle li ikada svi oni koji odlučuju o zakonima pa tako i o našim svakodnevnim životima na nesretnu i omraženu Mariju Antoanetu? Realno, mislim da im nije ni u primislima. Pa i zašto bi kad je domaćoj javnosti od svih mogućih problema i rješenja tih problema važniji marš za istinu pod vodstvom lokalne pjevačice, za istinu o kojoj ne znaju ništa ili mijenjanje imena trgova, a najveća zabava prepričavanje o tome koliko je psovki izrekao isto tako lokalni nogometni mag.

– Mi smo doktorirali Mariju Antoanetu – kažem glasno Petri i Nadi, gledaju me u čudu. Odlazim na autobus za Knežiju.

Komentiraj