Učenje, mlade misli i ličke Ričice

Učiti možeš uvijek i posvuda, samo moraš širom otvoriti oči, uši i um. Važno je samo da si „gladan“ novog i željan znanja i vještina. Jer, zaista, tko god prestane učiti star je, svejedno bilo to u dvadesetim ili osamdesetim godinama života.

– Tko god prestane učiti star je, svejedno bilo to u dvadesetim ili osamdesetim godinama života. Najvažnija stvar u životu je da održiš svoje misli mladim – čitala sam na glas poruke s interneta, pronađene uz najavu sajma Pravo doba. Iako je bilo svježije nego što sam očekivala, sjedili smo u vrtu kuće, u malom prelijepom ličkom mjestu Ričice, u općini Lovinac. Leđa smo okrenuli zidu, lica suncu i raspredali o tome što bi i kako mogli otpočeti da i sami budemo dio ove sve aktivnije zajednice. Lovinac je unazad par godina živnuo, vođen mladim obrazovanim načelnikom, neopterećenim predrasudama, lijevima i desnima, koji je očito odlučio ostati u svom mjestu, okupiti ljude željne rada i napretka. Takvo razmišljanje pokazalo se dobrim, a kraj dugo zapostavljan i napuštan konačno je počeo malim ali sigurnim koracima otvarati se prema drugima, privlačiti u svoju sredinu mlade ljude iz većih gradova, okupljati, probijati se na karti prepoznatljivosti, zaustaviti iseljavanja, čak nakon dugog niza loših statistika povećati broj novorođene djece.

Kako god, pravo je čudo u sve više takozvanim bijelim (napuštenim) područjima Like ugledati zapravo jedva primjetnu točku na geografskoj karti Hrvatske kako se sve više učvršćuje kao nezaobilazna za sve koji žele čistu prirodu, dobru i zdravu hranu, ljubazne i ugodne domaćine, a sada i sve više zanimljivih sadržaja.

– Tko god prestane učiti, star je – ponavljam stoga svome društvu i animiram ih da dok sam tu, a prije mog povratka u Zagreb, smislimo zajedničku priču, koja će nas i dalje okupljati, uz koju ćemo se smijati i veseliti, ali i s kojom ćemo i sami napraviti dobra ovom kraju. „Naslonila“ sam se na sajam Pravo dobra jer se u Zagreb vraćam upravo radi njega i jer sam pratila i posjećivala i dosadašnje sajmove i znam što tamo mogu očekivati, koje ljude vidjeti, što mogu naučiti, s kim se povezati, od koga pokupiti dobre ideje i još bolje vibracije.

– Za sve koji ne znaju – objašnjavala sam društvu u dvorištu, jer bilo nas je daleko ispod ali i daleko iznad 50 godina – radi se o prvom sajmu u Hrvatskoj za starije građane, ali i za sve druge generacije koje žele aktivno i zdravo starjeti. Održava se na Zagrebačkom velesajmu, počinje 19. svibnja, traje tri dana, ulaz je besplatan. Ove godine pažnja je usmjerena na civilno društvo, zakladništvo, filantropiju, volonterstvo i za sve nas u ovom dvorištu (a valjda i svim drugim dvorištima) važno, na njegovanje kulture davanja kao, kako u promo letku kažu, „ogromnog alata u razvoju lokalnih zajednica ali i povećanja kvalitete života svih građana“.

Iznenadilo me zanimanje baš mlađeg dijela našeg društva, kojima dvosatna lagana vožnja do Zagreba znači tek izlet u jednom danu, pa im ni ideja da se i sami zapute i vide o čemu se radi i što mogu naučiti, nije strana. Planirali smo, grickali škripavac i natakali rakiju i unatoč ili baš zbog ponekad i grubog ličkog humora, dan je protekao u trenu. Trebalo je ponovo nabacati drva u peć, jer noć u svibnju ovdje se ne dočekuje bez grijanja.

Učiti možeš zaista uvijek i posvuda, samo moraš širom otvoriti oči, uši i um, vrte mi se po glavi riječi moje susjede. Učiti možeš kako iz knjiga tako i iz ponašanja svoga psa. Kako od iskusnog susjeda, tako i od spretne djevojčice. Važno je samo da si „gladan“ novog i željan znanja i vještina. Jer, zaista, tko god prestane učiti star je, svejedno bilo to u dvadesetim ili osamdesetim godinama života. Dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe i odmah ćeš prepoznati one koji su se prepustili da ih nose događaji i da stoje u mjestu umjesto da oni budu događaj, pokretač sebe, svoje obitelji, sredine u kojoj žive.

– Održati svoje misli mladima – baš tako mogla bi se zvati radionica za žene, jednoga dana u sada još uvijek spremištu stvari, u prizemlju moje kuće u Ričicama.

Komentiraj