O smrti i o životu

Kad moj kućni Grunf u svojoj 84. godini života kaže da se ne boji smrti i da svaku večer legne u krevet ne bojeći se da se sutra neće probuditi – osjećam se strašno.

Nije mi svejedno. Da mi netko ovog trenutka kaže da je sutra moj dan za umiranje, prestrašio bi me, možda užasnuo. Pa toliko toga još želim! Međutim, činjenica je da se kako godine prolaze postepeno ali sigurno mirim s tim da sam smrtna i da sasvim sigurno postoji „moj datum“.

Shvatila sam to još u mladim danima kad su stradali neki školski prijatelji, kad je neočekivano umrla članica bliske obitelji, kad sam ostala bez oca. To mi je bilo još jasnije kad sam počela brojati sve više vršnjaka, malo starijih ili mlađih kojih više nema. No, ipak, uvijek mi se vlastiti kraj činio dalekim. Smrt se događa nekom drugom, mislila sam, a ja o tome još ne trebam, zapravo bolje rečeno, ne želim razmišljati.

Kad je prije desetak godina umrla mlada žena koju sam dobro poznavala a ja nisam bila u Zagrebu, nitko me nije o tome obavijestio. O njenoj smrti saznala sam u već starom izdanju dnevnih novina. Ta me informacija temeljito uzdrmala. Najprije sam počela pratiti osmrtnice u strahu da mi se to opet ne dogodi, kao da je važno znam li „na vrijeme“.  Kao da postoji „vrijeme“ i „ne vrijeme“ da saznaš o nečijoj smrti. Jednako kao što ne postoji ni pravi način da o tome nekom priopćiš vijest.

Prije nekoliko godina umrla je Dubravka. Od tada, kad god mi je zaista crn dan, kad se složi sve što se ne treba složiti, kad se zdravstveno osjećam loše, zaustavim se i pomislim: – Nemaš se pravo žaliti. Dubravke nema već tolike godine a ti si još uvijek tu.

Kad moj kućni Grunf u svojoj 84. godini života kaže da se ne boji smrti i da svaku večer legne u krevet ne bojeći se da se sutra neće probuditi – osjećam se strašno. Ali ju na neki način i razumijem. Četvrt sam stoljeća mlađa ali sam se pomirila sama sa sobom, zadovoljna onim što je prošlo, u čemu sam sudjelovala, uživala, što i koga sam voljela i tko je volio mene, što sam ostavila iza sebe i kako sam živjela. A kad bih danas umrla voljela bih da svi znaju da sam živjela kao sretna žena i da sam kao takva umrla, željela bih da nitko ne tuguje, da na mom ispraćaju svira blues i rock, da se pleše i slavi život.

Blagdan Svih svetih je pred nama. Sjedili smo na kavi i pričali o obvezama za ovaj tjedan. Sin me upitao: – Znaš, nikada o tome ne pričamo, a trebali bi. Gdje bi ti željela i kako biti sahranjena? Ja sam razmišljao da bih ja za sebe želio …

Tako je zapravo krenula moja priča o umiranju i o željama, o strahovima i prihvaćanju tih strahova.

Da se razumijemo, nisam završila sve svoje poslove. Nisam pesimista, crnjak, ne uživam u mračnim pričama. Želim živjeti. Želim još puno toga naučiti, doživjeti, raditi, predati kao iskustvo ili znanje drugima, voljeti. Imam radosti puno srce za još nebrojeno dana. Ali naprosto smatram da je smrt dio naših života jednak kao i rađanje. I ne mislim da je lakše ako se o tome šuti.

Komentiraj